Skrivene radosti

uramljeno-vino

Započelo je slučajno, amaterski. Bez udubljivanja. Bitno je samo da vino ispuni osnovnu namenu – da opije.

Vremenom, sve se menjalo. Nisam umeo da objasnim nikome, ali primećivao sam razlike, detalje. Iako sam samo površno analizirao etikete, ostajali su u pamćenju ukusi, mirisi i glatkoća kojom je sadržaj pojedine boce klizio niz grlo.

Uspeo sam da se oduprem sujeti da podučavam druge. Velikodušno sam nudio svoje omiljene boce, bez obrazloženja. Nekim mojim prijateljima su se sviđale, mnogima nisu. Nije me to obeshrabivalo. Sadržaj mog podruma rastao je, iz godine u godinu.

Patio sam kad mi je neka etiketa bila nedostupna zbog cene, ili sam za isti novac mogao da nabavim nekoliko boca takođe dobrog vina, koje će me činiti srećnim duže. Patnja nije trajala dugo, bez obzira na njenu veličinu i dubinu.

Moje se skrivene radosti najčešće otvaraju uveče i noću. Kad sam sam. Ne objašnjavam sebi kako to i zašto se tečni nektar pretvara u sreću. Kao da se to podrazumeva, prihvatao sam lakonski, iskreno i bez uzdržavanja.

Radost koju bi mi nova boca ponudila bivala je veća od moje sujete, od moje krivice, od mog osećaja odgovornosti.

I, da, nervirali su me ljudi kad biraju jednostavna, jevtina vina.

Lako je ispeći roštilj, baciti meso na vrele žice i pričuvati ga da ne pregori. Treba napraviti dobro vino, koje će se pridružiti slavlju kao ravnopravni učesnik, a ne kao ubica koji će nas oboriti već na prvi dodir čaše usnama…

(Posećeno 137 puta, 1 danas posećeno)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

68 − 58 =