Udes

rain rainy man window glass none 1920x1200 wallpaper_www.wall321.com_98

Počela je kiša – jedna kap se zalepila na prednje staklo automobila, zatim još jedna i još, još… Nešto u meni raste i guši me. Želim da pobegnem iz sopstvene glave, ali me bol koja se širi od čela prema potiljku opominje da bežanja nema. Iako sam navikao da živim s time, danas mi ipak teško pada.

Bezvoljne su ruke kojim upravljam automobilom. Nije mi važno šta će se desiti. Ispraznio sam se i pokušavam da shvatim otkada. Verujem da sve nije trebalo da se desi kao što se desilo. Valjda nemamo dovoljno odgovornosti prema ljubavi, prema nama samima. Teško je pobeći od sopstvenih strahova. Uvek je to teško. Moji strahovi i danas likuju.

Noć je topla i sparna. Teško dišem. U meni su pomešani razočaranje, tuga i bes. Malo straha, izneverene nade. Ne mogu da smislim reči koje bih razmenio s dragom osobom, kad bi takva postojala. Po ko zna koji put se uveravam u besmislenost i bezvrednost reči.

Sava ispod mene teče mutna i hladna. Vozim – prazan i trom. Ne vredi se boriti, ne treba se davati, ne smem ništa očekivati. Ne treba se otvarati. Dani su ispunjeni bezmernom patnjom i njihov redosled i smena samo su način da se patnja produbi.

Topla, letnja kiša označila je kraj jedne, da bi otvorila početak nove patnje u mom životu…

 

*

Kad je Sunce zašlo, a senke predmeta nestale, moje se raspoloženje naglo promenilo. Ne znam šta se desilo, ali krhko osećanje radosti se raspalo i odnelo sa sobom i ono malo nade da će stvari krenuti boljim tokom. Reči, što ih godinama cedim iz sebe, izneverile su me. Nisam u stanju da progovorim. Sporo odmičući, kruni se vreme i tiho pada na zemlju prepunu opalog lišća, izvrće na naličje moju iluziju da sam ikad bio srećan, pa čak se sreći i primakao.

Da, samo na sebe mislim, sebičan sam i ne mogu da podnesem tuđu radost, a kako onda da je podgrejem. I moje su radosti plitke i proste, naivne. Moji najbolji prijatelji mi više uopšte nisu prijatelji. Možda i ne postoje. Najverovatnije da sam ih izmislio. Boli me kad moram da izustim tu reč – prijatelj. Nisam u stanju da prijateljstvo pružim, pa ga nikad nisam ni dobio. I to je u redu. Jednom, čini mi se, osetio sam nešto u grudima, ali bila je to samo obična klonulost…

Išao sam ulicom koja vodi prema reci. Padala je kiša i mislio sam da sam tužan. Ne, bio sam siguran da sam nesrećan, najnesrećniji čovek što hoda pod nebeskim svodom. Hteo sam da učinim, da promenim nešto, ali ništa mi nije padalo na pamet. Pucanj u potmuli izvor boli, negde u potiljku, ili iza uveta? Dramatičan skok, poziv u pomoć, ili jednostavan pad u samog sebe, odakle povratka nema?

Kukavica u meni i ovog puta će se izvući…

 

*

Nije to bio jak udarac. Ne verujem da se nešto strašno dogodilo i, ako samo zažmurim i otvorim oči, sve će biti kao ranije. Ništa strašno se ne sme desiti. Ništa sa trajnim posledicama.

Zaustavili smo se posle pedesetak metara.

»U šta smo to udarili«, pitala je Ana.

Nisam bio siguran, ali nešto je u meni počelo da treperi. Da se uvija i gužva, da osvaja celo telo. Bila je to neka devojka. Čini mi se, s dugačkom plavom kosom. U kaputu. Niska. Udarili smo je.

UDARILI SMO JE!

To bi morao biti samo mali ružan san.

Izašli smo iz automobila i krenuli unazad, u mrak. Pomislio sam da bi trebalo da potrčim, o tome da bi morao postojati neki glas koji bi mi se obratio i objavio da sam počinio veliku štetu, nešto strašno. Glas koji bi izrekao golemu kaznu.

Osećao sam krv kako pulsira u ušima. Uši su mi gorele. Ana je nešto govorila, ali nisam bio u stanju da je razumem. Neke slike su počele da se ređaju kroz glavu. Ne konkretne slike – kuća, šuma, more, već neke nejasne, imaginarne slike. Suludo brzo su se smenjivale, lepe i privlačne. Slike u kojima je mnogo ljudi. Poneka zvezdica.

Tog dana, nebo je bilo kao od smole. Lilo je bez prestanka nekoliko sati. I noć je pala odjednom. Vozio sam polako. Slušali smo muziku, utonuli u melanholiju. Skoro da nismo razgovarali. Krenuli smo na kratak odmor, u planine na nekoliko dana. Oboma je to trebalo – da se odmorimo od ljudi i od nas samih. Mnogo teških razgovora je iza nas i još nismo ni nazirali rešenja naših problema. Želeli smo da se oslobodimo okova svakodnevnih obaveza, da gluvarimo, zaboravimo na planove i nepromenljive rokove. Da oslobodimo unutrašnju energiju i doživimo radost.

Farovi su probijali kišnu zavesu. S vremena na vreme, ona bi progovorila i ja bih odgovorio. Kratko i bez dvosmislenosti.

»Da, bio sam tada ljut i nisam spreman da oprostim.«

»Rekao sam joj da ne mogu dalje da izdržim taj pritisak i zalupio slušalicu.«

»Mislim da ću dati otkaz i pokušati da pronađem drugi posao.«

Svako je pričao svoju priču. Kratko i nepovezano, tonuli smo u teške teme. Nismo čuli jedno drugo, kao ni godinama pre toga.

Kiša je učinila da se osećamo bar delimično zaštićenim. Nudila je utehu. Sve vreme sam mislio kako me je nekad rastuživala i udaljavala od ljudi, kako sam prespavao mnoga kišna popodneva.

»Ubija me to što nisam gospodar svog vremena. Što sam rob posla i porodice. To su okovi koje ne umem da raskinem. Kao da sam robot kojim upravljaju drugi. Bar da je to neki Bog, neko više stvorenje. Verovatnije su to slučaj i haos. Koliko sam samo energije uložio u odnose s ljudima, i šta? Ništa. Malo toga mi se vratilo. Ako ima višeg smisla u mom životu, onda je to patnja. Nešto što ne dâ da živim bez stresova i straha, lako.«

»Znaš, opet sam sanjao onaj grozan san kojeg ne mogu da se oslobodim: treba da se spremim za posao, za neku važnu obavezu. Odjednom ne mogu da pronađem WC. Krećem se kroz neke prljave prostorije, pored mnogo ljudi, pod njihovim pogledima. Tu su primitivni, prljavi tuševi. Uzalud tragam za sapunom i šamponom. Tražim svoje kupatilo, normalnu tuš-kabinu. I tako celu noć – prljavi nužnici, polomljeni tuševi, obaveza na koju kasnim…«

Dok trčimo kroz noć, ne osećam kišu već samo to da su mi uši jako tople. Vraćaju se izdaleka reči koje smo izgovorili u kolima. Neprijatne reči koje smo upućivali jedno drugom. Brzo se ređaju mučne slike starih događaja i loših osećanja koje smo razmenili tokom vožnje.

Upitao sam se: kako bi to bilo kad bi ona umrla? Kada bih ja umro? Šta bi ono drugo radilo? Da li bismo sami, u realnom životu SAMI, pronašli način da budemo srećni? Da li bismo bili u stanju da zaboravimo jedno drugo? I da pronađemo nekoga ko bi nas voleo? Uostalom, može li nas iko voleti?

Smrt – pojam koji se jako retko upotrebljava u svakodnevnom životu. Reč od koje svi beže, valjda da je ne »prizovu«. Nikad nisam pričao s ljudima koji su joj bili blizu. Uvek se događa nekom drugom. Dok smo svesni, pošteđeni smo.

Šta je smrt u odnosu na ljubav? Kažu da je ljubav veća od smrti. Velikom ljubavlju i nezaboravom smrt se poništava.

Osvojila je sve moje misli. Potrčao sam brže. Postoji li smrt? Može li se desiti da je sretnem? Ili je »skrivim«?

Dunuo je vetar i kiša je počela da me šiba po licu. Odnekud se pojavio čudan miris zagorelog mleka.

Desno oko je počelo da mi igra. Neki nerv je treperio bez kontrole, širila se i sužavala zenica, dok sam u kiši prepunoj mirisa trčao u noć. Trčao ka prilici koja je ležala na drumu. Trčao ka ostvarenju svojih strahova, ka smrti.

Stigao sam do tela. Na drumu je ležala devojka u mokrom kaputu, lica okrenutog nadole, kose rasute na sve strane. Ruke raširene kao pri susretu.

Nagnuo sam se nad nju, oko je treperilo sve brže i brže. Usne i nepca su se naglo osušili, a kroz noge i ruke krenuli su da gamižu bezbrojni trnci.

Poželeh da pobegnem, da bežim sve dok potpuno ne nestanem, u zemlju bez ljudi, gde moj greh ne bi postojao. Ukopane, noge su me čvrsto držale za tlo. Kao da puštaju korenje, snaga se slivala niz njih. Bez kontrole, ruke počeše da pipaju telo koje je zauzelo čitav vidik, tragajući za krvlju. Hladne i suve, bile su jedina veza s ovim svetom i spona.

Zgrabih je za ramena. Počeh da je tresem iz sve snage.

Naglo je okrenuh na leđa. Bila je neočekivano laka. Ona kosa, kao živa, opeče mi ruke. Pokušavajući da je razgrnem da bih video to lice, slučajno joj dotakoh grudi. Lice joj obasja bleda svetlost – kao da se osmehnula. Silovit talas uzbuđenja, gotovo erotski, potrese me do dna stomaka. Uplašeno pogledah u Anu, koja je u međuvremenu pristigla. Zatečen u prestupu, pokušah nespretno da sklonim ruku s devojčinih grudi.

Gledala me je odozgo. Prekoran pogled me je pekao jer nisam mogao da pomerim ruku koju je grejala strast, naglo probuđena, za koju sam verovao da više u meni ne postoji. Mogao sam pod dlanom da osetim bradavicu, sve čvršću.

»Pusti je, pusti je«, muklo je prozborio glas iznad mene. Povukla me je za ramena. »Idemo, brzo. Niko nas nije video.«

Nisam mogao da odvojim pogled od tog lepog lica, ni ruku s grudi nepoznate devojke. Bljesnu život s njom, bela plaža i minijaturni kupaći kostim. Sve se oko mene osvetli jarkim bojama. Sunce i pesak.

Nestade kaputa kojim je bila ogrnuta. Ostade naga, s uzdignutom bradavicom.

»Idemo, ludače, požuri. Neko će naići«, iz daljine je dopirao glas.

Usporeno, okretao sam vrat i glavu prema tom glasu, s rukom i dalje položenom na preplanulo telo, čvrsto i zategnuto. Poželjno.

Dok se gubilo iz vidnog polja, postajalo je sve mekše, mlitavije i izboranije. Kad se kiša ponovo vratila, šibajući sve jače, lice devojke se izobliči i nestade. Na njenom se pojavi Anino, sa čijih je usana neprestano silazilo:

»Požuri, požuri! Idemo odavde…«

(Posećeno 87 puta, 1 danas posećeno)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

54 − = 45