Zime su bile najlepše.
U ulici mog detinjstva, snegovi su padali kao na Severnom polu. Sankali smo se po cele dane. Sušili smo noge u pećnicama.
U našoj ulici nije bilo automobila, nije bilo stranaca.
Ponekad bi čika Stanko vezao jedne za druge sanke svih mojih drugova i vukao nas kroz našu i susedne ulice.
Jednom je bio samo u papučama. Zapamtio sam ih – kožne, smeđe kućne papuče.
Njegova žena je vikala za nama, ali on je već jurio i vukao nas. Urlali smo od zadovoljstva i voleli ga najviše na svetu.
Bili smo najbolji drugovi i kleli se da ćemo to ostati do kraja života.
U ulici mog detinjstva, sneg još uvek pada i sve je veći i veći.
Moji drugovi i ja smo se izgubili u velikom, šarenom svetu prepunom čuda.
(Posećeno 259 puta, 1 danas posećeno)