Groblje zaboravljenih knjiga (završnica serijala)

park-retiro-madrid

“Knjige su ogledala: u njima vidiš samo ono što već imaš u sebi.”

– Ali, druže, TETRALOGIJA?!

– Mora! Dok uvedem sve likove, povežem ih i zamrsim. Zatim krenem ka raspletu, a lepo sam ti rekao da još ni sam ne znam koliko je tačno raspleta…

– Ma, znam, ali ipak…

Sedeli smo u Gran kafeu, u ulici Avinjon, iznad kojeg će u budućnosti neko vreme stanovati kapetan Vargas i gledali u prozore Alisinog stana preko puta. Barselona se tek budila, iako je skoro bilo podne. Ispred nas su stajale velike šolje kafe, u njegovoj i nekoliko kapi konjaka.

barselona-iz-groblja-zaboravljenih-knjiga

– To je, ipak, priča sastavljena od mnogih priča. Ima tu humora, misterije, ljubavi, istorijske fikcije, iako je, u osnovi, priča o jednoj porodici… Kombinuje različite žanrove, da bi stvorila sopstveni – hibrid svih pobrojanih…

– Eh, pa nije to neka nova, dosad neviđena ideja. Daj da naručimo onaj šampanjac, upravo je prošlo podne…

groblje-zaboravljenih-knjiga

Zaćutali smo. Pored našeg stola, najbližem ulici, prolazile su dve dugačke ženske noge, u crnim čarapama i visokim potpeticama. Ispratili smo ih, kao u nemom filmu, sve dok nisu zamakle za ugao.

– Nisam joj video lice. Kao da je malo šepala. Alisa?, upitao sam.

– Ni ja nisam gledao iznad struka. Mogla bi biti.

Nazdravismo svim lepim nogama Barselone.

– Rekao sam ti da će to biti velika saga, s puno likova, puno priča, koja se proteže na pet decenija. Osmislio sam je kao one ruske lutke – svaka će misterija voditi sledećoj misteriji, svaki lik nekom novom liku…

Podigoh pogled prema njegovom licu, učini mi se da se zacrveneo, dok je nastavljao s pričom:

– Kao neka katedrala reči i fikcije. Kao lavirint koji se neprestano otvara, a kasnije kreće da se progresivno zatvara… Kad razrešim sve misterije, životi mnogih likova smestiće se u jedan jedini…

– Sad ti ne verujem ni za tetralogiju. Brate, biće tu knjiga i knjiga. I to debelih, čini mi se…

groblje

– Šta da radim, kad drugačije ne mogu? Prošlog meseca sam u roku od samo nekoliko dana posetio dva svoja omiljena mesta – katedralu u Kelnu i provozao se putem Nica – Monte Karlo. Shvatio sam koliko sam zahvalan za to što mi pisanje pruža. Zašto onda ne bih u potpunosti otvorio slavinu iz koje liju te reči?

Otpio je dugačak gutljaj, coknuo zadovoljno jezikom, podigao naočare, pogledao me pravo u oči:

– Dok liju, dodao je nešto tiše.

Učinilo mi se da mu je glas zadrhtao.

– Moji omiljeni pisci su “starovremski” – Dikens, Fokner, Šarlota Bronte, dos Pasos, Zola, Balzak, Igo, Dima… Kako da se otrgnem takvom uticaju? Ni ne pokušavam.

– Još mi samo reci da ćeš da napišeš i simfoniju, pa da ovog trenutka ustanem i ostavim te u tvojim sanjarijama.

– Ustvari, nije simfonija. Ali jeste svita – kompozicija za klavir i simfonijski orkestar, inspirisana likovima koji me opsedaju, iz Senke vetra. Već je zakazana i premijera, za 5. april. Čuvao sam tu informaciju kao iznenađenje za tebe. Nadam se da ćeš doći?

safon

 

*

Karlosa sam upoznao slučajno, jednog kišnog popodneva u knjižari Plato (koja, nažalost, više ne postoji, pa su ovakvi susreti postali nemogući), pre desetak godina. Seli smo u restoran iznad knjižare i počeo je da mi prepričava Senku vetra.

Odmah smo se sprijateljili. Neretko sam tu njegovu priču prepričavao prijateljima. Mislim da su je oni rado širili dalje.

Sretali smo se povremeno, bez nekog posebnog dogovora. Provodili bismo vreme kao da se i nismo rastajali – nastavljali smo samo nama jasnu raspravu o knjigama. Ponekad i o muzici.

Ovom prilikom, našli smo se povodom završnice serijala. Hvata me vrtoglavica dok pratim razrešavanja jedne po jedne misterije.

Treba vremena za sve, ali vredi svakog uloženog trenutka…

citamo

(Posećeno 373 puta, 1 danas posećeno)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

+ 85 = 91