Njegova Nobelova nagrada za književnost je jedna od retkih potpuno zasluženih u poslednjih dvadesetak godina. U Srbiji i Hrvatskoj imamo sreću da njegove romane prevode izuzetni Geopoetika i Vuković&Runjić.
Od prvog romana, nametnuo se sjajnim pripovedanjem i, još više, izborom tema koje običnog čoveka ostavljaju bez daha, čak i kad piše o neobičnim ličnostima.
Njegov glavni lik ume da bude i BOJA (u romanu Zovem se crvena), dok u poslednjem, Ćudan osećaj u meni, prepoznajem svoj zavičaj ispod Dinare, “otimanje” neveste i prihvatanje života kao zadatosti, kojoj se ne sme odupirati.
Red za potpisivanje njegovih knjiga kad dođe u Beograd je ogroman. Nije čudo. Balkanac iz Turske osvojio nas je jednostavnošću, predanošću i izbegavanjem svake uobraženosti.
Romani Prvi sneg, Tvrđava, te naročito Zovem se Crvena i Čudan osećaj u meni dokazuju da u književnosti nisu neophodni eksperimenti. “Klasični” romani, priče od početka do kraja, s jasnim raspletima, likovi koje je teško zaboraviti (poput Mahmuta koji “krade” pogrešnu nevestu), vraćaju veru u veliku književnost, daleko od pomodnih trendova.
Uostalom, dohvatite BILO KOJU njegovu knjigu i nećete se pokajati. Uživaćete od prve do poslednje stranice. I želeti još. Dobra vest je da su gotovo svi njegovi romani prevedeni na NAŠ jezik.
Ako neko vraća poverenje u Nobelovu nagradu, onda je to on – Orhan Pamuk.
