GRANICA

razmisljanja

Starica se oslanjala na dugačak štap. Hodala je polako, bez zastajkivanja. U jednoj ruci je nosila kožnu torbicu. Moglo je biti oko pet po podne. Sunce je lagano zalazilo, ali je još bilo toplo. Na stazi nije bilo nikoga. Uostalom, ko bi i mogao naići tuda, kroz napuštena sela Zagore, sa srušenim kućama, zaraslim njivama i strahom ispunjenim poljima? Škrta zemlja je dovoljno dobra samo za otrovno bilje. Prašina. Crna marama, dugačka crna suknja i džemper, uprkos visokoj temperaturi.

Boris je jurio svojim novim džipom preko polja, lud od sreće – motor zapremine četiri litre, dvesta pedest konjskih snaga, široki točkovi, za njega nije bilo prepreke. Jurcao je preko kamenja, preko bivših njiva i livada, plašio retke ptice.

Beskrajno plavo nebo spuštalo se do granice njegovog vidnog polja; svojom je prozračnošću otvaralo čitav kraj. Uski pojasevi zelenila, s obe strane Cetine, stvaraju sliku idealnu za razglednicu. Most u daljini, Dinara i jablan, učinili bi fotografiju idiličnom.

Iza točkova automobila dizao se oblak prašine i to ga je ushićivalo. Želeo je da učini nešto posebno, hteo je da iskoči iz kože od sreće. Bila je to nepodnošljiva želja da se dotakne nebo. Otkako je sišao s glavnog puta, mislio je samo na jedno – na pištolj koji je ležao u pregradi za dokumenta, s metkom u cevi. Kao u filmovima, juriće kroz pusta polja i ispucaće svu municiju. Želi da vidi šta stvarno magnum može da uradi u sudaru s kamenom, stablom, kućom. Široke grudi su se punile adrenalinom dok je jurio ne gledajući ispred sebe.

Starica je teško disala. Nogu pred nogu, krenula je prema groblju. I ono je oskrnavljeno. Već gotovo deset godina u njemu leži njen suprug. Isto toliko godina je sama, najusamljenija žena na svetu. Pre rata, dok su sela bila naseljena, radila je u polju, čuvala stoku, povremeno se družila s ljudima, pomagala im pri setvi i žetvi. Bila je svesna postojanja Boga, koji sve uređuje i o svemu brine. Njeno je bilo da sprovodi lični zadatak. To što je prerano ostala bez muža primila je lako, kao višu volju. Sahranila ga je, podigla mu spomenik, na njemu uklesala i svoje ime i čekala čas kada će mu se pridružiti. Nedostajala je samo poslednja brojka.

U vreme posle rata, sve se promenilo. Nije imala kuda da ode. Nije imala rođake, nije imala želje, a ni potrebe da odlazi. Niko je nije dirao. Kuću su joj spalili, kao i svima. Nije se bunila, nije plakala. Stajala je ispred nje i gledala kako gori, ne zamerajući mladim i besnim ljudima što mlataraju oružjem, prividno jači i u iluziji da se njime nešto može rešiti. Sačekala je da se vatra sama od sebe ugasi, a zatim je ušla, pokupila nešto stvari koje su još bile upotrebljive i uzela da se na ruševinama ispočetka kući.

Od tada, njen se život potpuno promenio. Bez potrebe da radi nešto korisno, bez ljudi u okolini, sasvim sama i napuštena, počela je po čitave dane da se moli, da misli o Bogu i svom mestu u svetu. Ništa nikome nije zamerala. Ništa nije želela. Nije joj teško padala usamljenost iz koje neće izaći do kraja života.

Zvezdano nebo veće je od svih nas, često bi pomislila. Znala je da zatvori oči i seti se snežnih zima, kad se nije moglo izaći iz kuće i kad su se danima smrzavali jer nije bilo drva da se naloži ognjište. Sećala se gladi u kući s mnogo dece, braće i sestara koji su poumirali, punili porodičnu grobnicu. Leta i vršidbe, kada je čitavo selo odzvanjalo glasovima i topotom konjskih potkovica po kamenim gumnima. Jedni su drugima pomagali, seleći se od kuće do kuće, od gumna do gumna. Božića – jedinog dana u godini kad su jeli meso i kada bi popili po čašu vina, sačuvanog za sveti dan. Sećala se mladosti koja je prošla u teškom radu i bila preopterećena stidom. Nije smela da podigne glavu i pogleda u mladića koji joj se sviđao. Stidela se da pojede parče mesa pred drugim ljudima, naročito u vreme praznika, derneka u Varoši.

Znala bi da zatvori oči i seti se dugačkih zimskih večeri kad su momci dolazili u njenu kuću i sedeli, natpevavajući se i kruneći kukuruz. Igrali su muške, grube igre koje su je plašile, a u kojima je trebalo da pokažu da mogu da izdrže bol. Udarali su nemilosrdno jedni druge debelim užetom, natopljenim u raso od kiselog kupusa i uvaljanim u pržinu.

Bili su smešni i mladi i sviđali su joj se. I ona se njima sviđala.

Često odlazi na srušeni grob i sedi ispred njega. Nema snage da ga obnovi. Samo sedi i ne misli ni o čemu. Ništa ne govori, nema potrebu da razgovara s njim. Nije tu da mu pravi društvo. Ponekad joj se učini da poslednjih desetak godina nisu progovorili ni jednu jedinu reč koja nije bila o poslu, radovima u polju, planovima za setvu. Ponekad bi po čitav dan tiho izgovarala »amin, amin, amin…«.

Počela je da veruje da je svet oko nje izmišljen – drveće, trava, voda, sve je izmišljeno. Dnevno svetlo u njenim očima je sve bleđe. Da li je to uspeh što je preživela sve te mnogobrojne dane? Nema više snage da krene kroz sećanje u malobrojne dane sreće što su umeli da je oraspolože i godinama pošto su nestali. Nekad su svetlucali i bila je dovoljna sitnica da izazove njihovo pojavljivanje, nejasna asocijacija ili jednostavna letnja opuštenost pod prašnjavom jarom popodneva. Beskonačno isti dani nadovezivali su se jedan na drugi, a ona je ostajala ista, nepokolebljiva i nedodirljiva u veri i večitoj smeni dana i noći. Čekala je da se pojave neka vrata i da kroči kroz njih u drugi svet, o kome ništa nije znala. Jedino što je znala da će se to desiti onda kad Bog bude odredio, bez njenog uticaja. To je pravi poredak stvari.

Kad se Boris sjurio niz kosu iznad njenog sela, bila je sasvim blizu groblja. Nije ga videla, ni čula. Ni on nju. Jurio je svojim novim džipom, ne gledajući napred, sa »Rej Ban« naočarima za sunce i otvorenim bočnim prozorom. Kao u filmovima, nagnuo se na suvozačevo sedište zamišljajući prekrasnu plavušu u miniću i sa prekrštenim nogama kako ga zadivljeno gleda. Otvorio je kasetu i potegao veliki pištolj. Ne usporavajući, isturio je desnu ruku preko ramena zamišljene plavuše kroz prozor i počeo da puca. Jurio je prema izvoru reke, dopunjavao burence novim mecima, drhtavim rukama koje više nisu kontrolisale volan…

Kad je izronila ispred njega, bila je sva u crnom. Starica, niska i pogurena. Auto naglo uspori, bez njegove volje. Prilazila mu je brže nego on njoj. Njeni koraci se produžiše. Rasla je. Njena odeća postade potpuno bela, gotovo providna.

Rasplete joj se kosa ispod marame. Prodrma glavom i marama spade. Sada je već bila viša od automobila i nastavljala je da raste. Auto se gotovo sasvim zaustavio. Svojim stasom, starica zakloni čitav vidik. Dinara u daljini nestade. Njenim ogromnim licem rojile su se bore, sve dublje i dublje. Žive. Nije pomerala ruke, samo su prsti lagano dobovali zamišljeni ritam. Nagnula je grudi prema njemu. Činilo se da će smrviti i njega i auto, nasloni li se.

Kad je bio sasvim blizu, nevidljivim pokretom, starica se izmaknu.

Nepojamno sporo, auto je mileo pored ogromnog tela koje je nastavljalo da raste i ispunjava prostor iz kojeg su vozač i mašina upravo izašli.

Iznad njenog ramena promoli se zrak sunca. Zatim još jedan, i ponovo se otvori prostor, suncem obasjan novi prostor, sve veći i veći…

 

(Posećeno 118 puta, 1 danas posećeno)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

+ 39 = 48