Munja

quetzal

(Priča je iz moje knjige “I Boris i ja i stvari o kojima se ne govori“)

 

Lovljena je vekovima, naročito u prehispansko vreme. Izuzetne perjanice ukrašene njenim perima nosili su samo vladari. Pošto ih je u njenom repu samo dva, čak i za skromnu perjanicu bilo je potrebno ubiti mnoštvo ptica.

Kecal je sada sasvim retka tropska ptica. Može se pronaći samo u dubokim šumama Meksika, Gvatemale i Hondurasa, u Centralnoj Americi. Gvatemala ima čak i novčanicu sa njenim imenom.

Kusuko je jedan od mnogobrojnih nacionalnih parkova u Hondurasu. Poznat je po retkim kišnim šumama. Kad je pročitao da se u njima može videti i kecal, počeo je da planira svoj pohod.

S Orlandom je krenuo prema nacionalnom parku Kusuko u rano popodne. Proračunali su da će stići za sat vremena. Boris se nadao da će videti kecala i vratiti se nazad, na vreme za večeru. Iako je Orlando ponudio svoj stari “nisan”, iz predostrožnosti je iznajmio veći auto, sposoban za najteže zadatke.

U vodiču je pisalo da sa magistralnog puta treba skrenuti kod Kalafrije, nastaviti divljim putem do sela Buenos Ajres, odakle do nacionalnog parka ima još pet kilometara. Do Kalafrije su stigli brzo, ali odatle je počela avantura – put je kamenito-zemljani, crvena glina nalazila se svuda. Šuma kroz koju je vodio bila je gusta i visoka. Probijan je tamo gde se moglo proći, na mnogim je mestima visio nad provalijama, uzak i zavojit, veoma zahtevan za vožnju.

Na početku, razgovor je bio srdačan. Boris se raspitivao o lokalnim običajima. Orlando ga je učio sleng i čudio se njegovoj želji da pređe pola sveta da bi video običnu šumu. Smejali su se vicevima koje su obojica pričali. Dok je Boris vozio, Orlando je odao da, iako živi u blizini, nikad nije bio u Kusuku. Što bi i išao – šuma kao šuma.

Put se uspinjao i postajao sve teži. Iako je bilo tek oko dva po podne, bilo je prilično mračno. Morali su da uključe farove. Točkovi automobila su poskakivali po kamenim gromadama i povremeno upadali u velike rupe.

“Sreća da je suvo, inače bismo imali grdne probleme”, primeti Boris. Orlando ga je pogledao i nastavio da prati put ispred vozila.

“Koliko godina imaš?”, upita ga Boris.

“Trideset i jednu”, kratko je odgovorio. “Imam sina i nikad ga nisam vodio van San Pedra. Dobro je da ga nisam poveo danas. U svakom slučaju, sreo sam tebe, s drugog kraja sveta, pričamo o neobičnim stvarima i vozimo se kroz ovu šumu. Veruj mi da ću zapamtiti ovaj dan za ceo život. Ovo je moja prava avantura.”

Boris se tiho nasmejao.

“Dobro”, nastavio je Orlando. “Za tebe je to nešto sasvim obično, ali ti si za mene neka vrsta mesije.”

“Ne preteruj, nagledaćeš se svačega u životu. Nego, kako se kaže na španskom – život je prepun iznenađenja?”

Prve kapi padoše na prednje staklo automobila.

“Verovatno pada s drveća. Vidiš kako je sve vlažno”, primeti Boris.

Sasvim koncentrisan na put sa sve opasnijim zavojima i nagibima, Orlando nije odgovorio. Razgovor je potpuno zamro. Obojica su bili usredsređeni na sve teži teren kojim su prolazili. Tek po koja reč o putu i vremenu.

“Znaš li koliko još ima do tog Buenos Ajresa?”

“Nadam se da je blizu”, odvrati Orlando.

Broj kapi na staklima se povećavao i uskoro nije bilo dileme – počinjala je kiša. Tropska kiša ume da bude veoma opasna, pomislio je Boris, ali svoj strah nije podelio sa saputnikom.

Posle više od sat i po opasne vožnje, naiđoše na rampu. Nestvarno je izgledala na kiši, među ogromnim stablima i u noći. Pokraj nje natpis sa nazivom nacionalnog parka KUSUKO. Ta reč je odjekivala u Borisovoj glavi i podizala ga sa zemlje. Sve je ličilo na putovanje na nepoznatu planetu. Kao da će iz magične šume iskočiti stvorenja iz mašte.

Pomisli kako je, bez obzira na sve, prijatno napustiti automobil posle naporne vožnje i stati na sopstvene noge. Hodati, osećati put pod nogama. Čim je koraknuo iz kola, osetio je povezanost s okolinom, s tim ko-zna-koliko-godišnjim stablima, imunim na svakodnevne brige i promene.

Hodali su po kiši. Put se i dalje uzdizao, na pojedinim mestima veoma strmo. Kako se ovuda može voziti, pitao se Boris, dok su, po sve mrklijem mraku, napredovali kroz šumu. Blato je otežavalo hodanje.

“Šta misliš, da se vratimo?”, predlagao je Orlando.

“Ma, ne može biti daleko. Glupo je da sad odustanemo.”

Nastavio je da hoda poletno, pod kišom koja je postajala sve jača. Deo vode, koja je padala na njegova ramena, odmah je isparavao. To je hodanje činilo težim. Prljave obuće i zamazane odeće, ličili su na istraživače koji su tragali za drevnim civilizacijama u džunglama Centralne Amerike.

Bilo je kasno popodne i njegov se duh (nije voleo da upotrebljava izraz duša, ni u jednoj situaciji) polako budio. Njegov deo dana je počeo. U narednih sedam–osam sati, njegovo telo funkcionisaće najbolje što može. Dešavalo mu se da se zagleda u sopstveno lice u ogledalu, kasno noću kad svi spavaju, i uoči čudesnu transformaciju. Bore bi nestajale ili se vidno smanjivale, koža zatezala, oči bi zasijale i uopšte, mislio je da je tada najlepši i najsvežiji. Susret sa džunglom se zato događao, iako slučajno i nehotično, u pravo doba dana.

Nebo je bilo tamno i gotovo nevidljivo sa zemlje. Kao nadohvat ruke, bilo je prisutno i pretilo da će svoje prisustvo pretvoriti u iskušenje. Ogromno drveće čije nazive nije znao verovatno se prostiralo unedogled. Pomisli da bi voleo da pronađe neko oboreno stablo i pokuša da izbroji godove. Koliko toga se promenilo u svetu otkako je krenulo da raste iz malene semenke? I kakve je čudesne transformacije doživljavalo svih tih godina! Otporno na vreme, na promene koje Borisa melju i udaljavaju od stvarnog života.

Bujno rastinje, lijane, šiblje, paprat, kipeli su sa svih strana. Visili su s ravnodušnog drveća i gušili agresivnošću, bezobzirnošću da prežive, makar i ugušili svoje ogromne domaćine. Vlažnom nametljivošću i drskošću, prosto su ga gurale prema zemlji i povijale mu vrat nadole, čineći korake težim i tromijim. U noći, promicali su nejasni obrisi nepostojećih životinja. Ogromna usta još većeg organizma usisavala su ga, prosto lomila nepoznatom vrstom inteligencije, nepoznatom za njega.

Dešavalo mu se da bude ljut na sebe što mnoge stvari nije naučio sistematski, kako je mogao, a imao je prilike. Sada nije umeo da prepozna nijedno od mnogobrojnih biljnih stvorenja…

U kratkotrajnim grčevima kad bi se šuma naglo utišala, do njega bi dopro zvuk bliskog potoka, ili rečice. Već u sledećem trenutku šuma je moćnim glasom brisala nedoumice i nametala ritam koji je morao da prati.

Nadajući se da će se neko naselje uskoro pojaviti, Boris nije obraćao pažnju na to da je mrak postao sasvim gust. Put se pod nogama jedva nazirao, sve je teže uočavao na koju stranu će ga odvesti sledeća okuka.

“Orlando, šta bi rekla tvoja žena, da te sada vidi?”, pokuša da se našali.

“Sad se verovatno moli Bogu da se vratim živ kući. Još se nikad nije desilo da ostanem toliko dugo van kuće, a da je ne obavestim gde se nalazim i šta planiram.”

“Ma, daj, verovatno misli da si u nekom krevetu, kod zgodne koleginice. Takav dasa, sigurno ih imaš koliko hoćeš.”

“Moja žena mi je bila prva i druge nikad nisam poželeo.”

Boris ućuta. Posle neuspešnog pokušaja da podgreje razgovor, strah je počeo da se prikrada. Pomišljao je na to kako će se vratiti do automobila, a zatim, i kad ga pronađu, kako će se po pljusku spustiti do glavnog puta. Kroz mrkli mrak lako bi mogli da završe u provaliji. Najbolje bi bilo da pronađu planinsku kuću i pitaju za savet. Da prenoće, ako je to moguće.

U međuvremenu, put je sasvim nestao u mraku. Pod sve jačim naletima kiše, drveće je ječalo. Ima li ovde divljih zveri, naježi se Boris. Jaguar je sveta životinja u Centralnoj Americi, sigurno ih i danas ima mnogo. Ako love po kiši, sad bismo im bili lagan plen, mislio je, sve teže noseći kameru i fotoaparat.

“Kako se na španskom kaže – istraživači?”, pokuša da obodri Orlanda kojeg više nije video. Nije ga mogao ni čuti od udaraca kiše. Ovaj kao da je samo nešto promrljao u bradu.

“Kad sam bio mali, uvek sam se plašio kiše. Ne umem to da objasnim i reč strah ne opisuje na najbolji način to osećanje. Kao da sam u kapima osećao neko prisustvo. Kasnije, kad sam odrastao, često bih postajao melanholičan za kišnih dana. Dešavalo mi se da danima ne izađem iz stana, samo da se ne bih suočio s njom.”

Orlando nije odgovarao. To i nije bilo pitanje. Nastavio je da priča u noć.

“Imao sam neobičnu devojku kad sam bio sasvim mlad. Bila je opčinjena Istokom, mističnim učenjima, aurama, jogom i sličnim stvarima. Pokušavala je da me u to uvuče, ali nije uspela. Kad sam, pre nekoliko godina, upoznao Nizamova, sve se promenilo, kao da sam odrastao. Shvatio sam da postoje stvari daleko veće od nas i da je naše telo pametnije od nas samih. Da kontakt s Vasionom možeš ostvariti samo iznutra, verujući u sebe, u višu inteligenciju. Žao mi je što nisam imao priliku da to naučim u ranoj mladosti. Danas bih bio sasvim drugačiji čovek.”

Dok je pričao u noć, Borisu se u jednom trenutku učini da je ugledao svetlo među drvećem. Okrenu se da upita Orlanda da li ga je i on video, ali mrak ga obeshrabri. Ako svetlo postoji, moraće uskoro da naiđu na njega.

Nastavio je da priča o sebi, o svom životu.

“Teško je danas živeti. Živeti u ovom svetu, s toliko velikim i brzim promenama. Treba se prilagoditi, treba to svariti.”

Iz nekog razloga, jeza mu prođe niz kičmu, iznenada i neočekivano. Shvatio je da ne potiče od hladnoće.

“Orlando, Orlando”, povika u noć. Odgovora nije bilo. Bezuspešno ga je pozvao još nekoliko puta. Verovatno se vratio nazad.

“Ali, zašto? Ključevi automobila su kod mene. Peške nema ni najmanje šanse da siđe do sela. Veoma je opasno da prespava u šumi.”

Ponovo oseti jezu, seti se onog svetla. Možda ga je Orlando video i zna šta predstavlja, pa se, uplašen, vratio nazad. Možda ga je dozivao, ali Boris nije čuo.

Nastavi uzbrdo. Pokušao je više puta da svetlošću iz kamere osvetli put, ali bez uspeha. Zaslepljen, nije bio u stanju da nazre čak ni blatnjavu stazu. Hodao je brzo koliko mu je blato dozvoljavalo. Sve brojnije munje ponekad bi osvetlile predeo ispred njega. Gromovi su potmulo odjekivali na visokom drveću.

Jedna munja je sevnula opasno blizu. Osvetli veći deo šume i on ugleda relativno veliku zaravan. Nešto mu je privuklo pažnju u deliću sekunde dok je gasnula. Nije mogao da shvati šta se nalazi na tom mestu, ali žmarci mu ponovo kliznuše niz leđa. Nesigurno kroči prema malenoj zaravni.

Oprezno, korak po korak, bio je bliže tom čudnom predelu. O povratku nije bilo ni govora. Nešto mu je govorilo da bi trebalo da se vrati. Zastao je za trenutak, a zatim neodlučno nastavio.

Sasvim mokrih nogu i odeće, kretao se kroz blato i osvrtao na sve strane. Dopustio je da ga savlada strah, iako nije mogao da objasni odakle potiče i čega se boji. Dodirnu džepove, tražeći nešto što bi moglo da posluži kao oružje. Nesvesno napravi mali inventar stvari po džepovima – upaljač, ključevi, žvake, rezervna baterija za kameru, nekoliko kovanica. Priseti se da u torbi, koja mu visi oko vrata, ima filmove za fotoaparat i još jednu bateriju. Prekoravajući sebe što ne nosi švajcarski perorez sa raznim sečivima, stupi na zaravan.

Čim je načinio prvi korak, shvati šta je čudno primetio pri svetlosti munje.

“Pa, ona je sasvim suva”, viknu u noć.

Nova munja osvetli prostor ispred njega. Pomisli da je stupio na mesto koje prevazilazi njegove snage. Kao da je istupio iz vlažne i mračne prostorije, zakorači na zaravan. Kao da mu je neko okrenuo glavu na tu stranu, na obodu šume ugleda pticu sa dva pera u repu.

quetzal-bird-1

Kecal, sinu mu. Lepši je nego što sam očekivao.

Malenog tela i dugačkog vrata, s perjem tropskih boja. Dva pera, izuzetno dugačka, bojâ koje su se prelivale od svetlozelene do ljubičaste.

Zakorači prema ptici. Nije se uplašila. Podigla je glavicu prema njemu i pogledala ga, učini mu se nekako prodorno. Levo od nje, pažnju mu privuče pokret u žbunju. Odatle izađe još jedan kecal. Iza njega još jedan. Jedna po jedna, iz džungle su izlazile ptice sve brojnije i zaravan polako šarale u sve boje svojih repova.

Već su se gurale da bi stale u prostor oko njega. Njihovi repovi su tvorili izuzetan tepih u kojem je preovladavala ljubičasta boja.

Da ih ne uplaši, iako se i sam plašio, polako se spusti u čučanj. Tada se prva ptica oglasi prodornim glasom, nalik kriku. Za njom se javiše i ostale.

Smiren i tih, Boris sede u travu…

(Posećeno 361 puta, 1 danas posećeno)

2 Comments

  1. Da li je ovo istinita priča, ili samo mašta?

    Sviđa mi se, ali nisam sigurna da nije izmišljena.

  2. Zar je uopšte važno?

    Bio sam tamo, kecal je bio tamo, Orlando takođe.

    Treba li išta više?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

87 − 83 =